Sportski novinari imaju
običaj da fudbalske utakmice koje se decenijama u Beogradu igraju
nedeljom u prepodnevnim satima nazivaju matineom .Neko je davno osmislio
da se zbog prebukirane fudbalske satnice u prestonici uvede loptaško
jutrenje koje je vremenom gubilo draž i pretvorilo se u uže familijarno
okupljanje od kojeg još uvek kakvu takvu korist imaju semenkari.
Nisam od onih koji pedatno vode evidencije i skupljaju novinske članke tako da u glavi nemam ni približnu brojku kad je u pitanju moje novinarsko ali i občno posmatračko učešće na utakmicama koje za fudbalske provincijalce sadrže i elemente zornjaka.Ne znam kako to primerenije nazvati kad sam zbog kotrljanja lopte morao da se budim nešto malo posle prvih petlova a onda onako napaljeno Lastinim pilićarom sa krmeljivim i pogužvanim fudbalerima OFK Mladenovca da žurim na Lion gde su kao zapete puske cekali Putini“golubovi“,na Topčidersku Zvezdu gde je jedan od tabadzija starijeg kova Buca Al Kapone (otac Aleksandra Kneževića Kneleta momka čija je smrt označila početak krvavih devedesetih, miris baruta i prebrojavanje čaura na beogradskim ulicama) od starta upozoravajućim pogledom davao do znanja da Grafičar neće pokloniti bodove,u makišku šumu gde je desetak navijača Žarkova pored ograde režalo kao terijeri i ulivalo strah ili možda na Zvezdaru gde je na imanju čuvene fudbalske porodice Olarević igrao Mladi Proleter kojeg je Željko Ražnatović Arkan prekrstio u Mladi Obilić. Sećam se da baš tu na terenima Sportskog centra Inge koji je dobio ime po Slobodanu Olareviću Ingetu,čuvenom po tome što je imao osmoricu sinova sa kojima je držao kultnu kafanu u Ulici Dragice Pravice,shvatio šta je čuvanje tradicije dolaska na jutarnju utakmicu.Dok sam čekao zvanični protoklol susreta izmedju Mladog Obilića i OFK Mladenovca gledao sam kako nekoliko starina koje su uveliko gazile osamdesetu pažljivo papirnim maramicama briskale plasične stolice,.iz kese vadile jastučiće i sendviče,pored sebe odlagale kišobrane iako je bilo vedro bez nagoveštaja padavina.Na gotovo praznoj tribini sedeli su na rastojanju od nekoliko stolica a ne u sabijenoj gomili što mi je potkrepjivalo ubedjenje da svak od njih zna svoje mesto u gledalištu i pridržava se pravila kao da poseduje sezonsku kartu na kojoj je istaknuto numerisano sedište.
Iako sam bio skoncentrisan na samu igru i nije proteklo previše vremena od kad je sudija označio početak susret , zahvaljujući jedanom običom autu i nešto dužem čekanju na ubacivanje nove lopte jer je ona prva završila daleko van igrališta i vidokruga ,moju pažnju najedanput je sa samog terena odvuklo pitanje koje sam čuo iz neposredne blizine komentatorskog mesta:Gde nam je prijatelj?Video sam starca koji je držeći u rukama kožnu futrolu od naočara onemoćalo ali uspešno se izvijao iz plastične stolice i pogledom usmerenim preko mene čekao na odgovor koji je dobio tiho i sažaljivo.
-On više nikada neće doći.....usledilo je s druge strane moga ramena tako da sam se najedanput osetio kao pešadinac do kojeg dopiru vojne komande koje glase:Atomski s levaaa.....Atomski s desnaaa.....
-Nije valjda?
-Jeste.U utorak
U, jebote,da mu nisam baš ja seo na mesto?Bilo je prvo što mi je palo na pamet.On i ovako neće doći, nego ne ide...Brzo sam spazio da je u drhtavoj ruci naočarsku futrolu zamenila jabuka što me je još više uznemirilo jer mi je glavom prostrujala misao da je zlatni delišes žute boje trebalo da bude spušten upravo tu gde se nalazila moja zadnjica.Odglumeo sam neugodnost. Premeštajući protokol,mikrofon .fasciklu.najnovije izdanje Sportskog žurnala, pomerio sam se za dva mesta u levo samo da bih pobegao sa onog na kojem sam dočekao početak prvenstvenog susreta i saznanje da baš jutros nema nekog ko redovno dolazi na utakmice.
Te fudbalske zornjake upamtio sam i po onima koje bi beogradske zlatare mogle proglasiti svojim ponosom.Nabildovani i namršteni sa debelim zlatnim okovratnicima i obaveznom kožnom torbicom koju su držali čvrsto prilepljeno uz telo ispod pazuha ulivali su strahopoštovanje na svakom koraku počev od stadionskog parkinga na kojem bi se pojavili u luksuznom automobilu sa zatamljenim staklima do tribine na kojoj su uznemireno kolutali u očima i brzopotezno iz fišeka punili šaku kikirikjem koji bi potom trpali u usta i stezali zubima kao što to čine papagaji drekavci sa oštrim i zakrivljenim kljunovima.Oni,gospodari nečijeg talenta,mitovi beogradskih splavova,maskote velegradskih kazina,nozdrvski usisivači belopraškastog trunja postali su moji suživotnici i konsultanti sa beogradskih terena.Visili su mi iznad glave,osluškivali moj komentar i pogledom kao udicom pokušavali da upecaju brojku pod kojom je bilo zavedeno prezime klinca koji bi možda u bliskoj budućnosti mogao postati njihova zlatna ribica.Ti menadzeri od kojih većina nikad nije ni šutnula loptu a sa pravilima fudbalske igre upoznavanje su započeli zahvaljujući kladioničarskoj ekspanziji znali su i da me „počešljaju“ dugocevkom koja im je visila ispod pojasa.Tako je jedan od onih podšišanih“ na opasno“bio vrlo pažljiv na igralištu kod bežanijske crkve jer mi je tarzanku doterivao na taj način da sam čitavu utakmicu izmedju Bežanije i Mladenovca proveo u šaputanju i nagadjanju da li mi se za češljanje potiljka pobrinuo“ Brovingom 7,65 mililetara“,“Dugom devetkom“ ili nekakavim starinskim „Lugerom“.Znam da sam u mikrofon tiho izgovarao ono što se dogadjalo na terenu i to ispod belog kišobrana koji je bio u rukama mog“ ljubaznog frizera“koji se potrudio da od pljuska sačuva kako mene tako i Janka Maleševića nekadašnjeg kamermana Televizije Mladenovac.
U mojim fudbalskim jutrenjima posebno mesto zauzima i Sindjino igralište na kojem sam pokušavao da se rasanim.Barutana kako neki imaju običaj da kažu za stadion smešten na Voždovcu u ulici Vojislava Ilića uvek ću pamtiti po improvizovanom komentatorskom mestu i drvenim daskama na kojima sam zahvaljujući pitanju radoznalog cigančića po prvi put priznao samom sebi ono što sam svih godina komentarisanja skrivao od drugih.
U sred komentara utakmice Srpske lige grupe Beograd izmedju Sindjelića i Ofk Mladenovca na iznenadjenje ali i zaprepašćenje kako mene tako i kamermana Bratislava Jovanovića, simpatični klinac obučen u neboplavi duks sa kapuljačom i plišane braon pantalone, uspeo je da se preko dva zalivena stepenika i male merdevine popne na skelu, unese mi se u lice i glasno upita: S,kim bre ti pričaš? Odmah sam isključio mikrofon i prestao sa komentarom utakmicu jer mi se stvorila jedinstvena prilika da nekome javno priznam ono što sam stvarno i osećao.
-Sine,sam sa sobom.Hranim se pobedama i porazima.Vidim sve faulove ali ne mogu da utičem ni na igru ni na rezultat. Cigančić je samo klimnuo glavom ostavljajući utisak deteta čija radoznalost nije u potpunosti ispunjena.Ko zna ,možda sam mu trebao reći da radio i tv komentatori imaju tu privelegiju da ih niko neće proglasiti ludim zato što pričaju sami sa sobom?Nije se pomerio od mene ni kad sam nastavio komentar utakmice ....Ne sećam se ni rezultata jer ja sam od onih koji pamte samo šanse.Znam da sam doživeo mnoge nerealizovane i uverio se da postoje i zornjački ziceri.
DRAGAN GULA NIKOLIĆ
Nisam od onih koji pedatno vode evidencije i skupljaju novinske članke tako da u glavi nemam ni približnu brojku kad je u pitanju moje novinarsko ali i občno posmatračko učešće na utakmicama koje za fudbalske provincijalce sadrže i elemente zornjaka.Ne znam kako to primerenije nazvati kad sam zbog kotrljanja lopte morao da se budim nešto malo posle prvih petlova a onda onako napaljeno Lastinim pilićarom sa krmeljivim i pogužvanim fudbalerima OFK Mladenovca da žurim na Lion gde su kao zapete puske cekali Putini“golubovi“,na Topčidersku Zvezdu gde je jedan od tabadzija starijeg kova Buca Al Kapone (otac Aleksandra Kneževića Kneleta momka čija je smrt označila početak krvavih devedesetih, miris baruta i prebrojavanje čaura na beogradskim ulicama) od starta upozoravajućim pogledom davao do znanja da Grafičar neće pokloniti bodove,u makišku šumu gde je desetak navijača Žarkova pored ograde režalo kao terijeri i ulivalo strah ili možda na Zvezdaru gde je na imanju čuvene fudbalske porodice Olarević igrao Mladi Proleter kojeg je Željko Ražnatović Arkan prekrstio u Mladi Obilić. Sećam se da baš tu na terenima Sportskog centra Inge koji je dobio ime po Slobodanu Olareviću Ingetu,čuvenom po tome što je imao osmoricu sinova sa kojima je držao kultnu kafanu u Ulici Dragice Pravice,shvatio šta je čuvanje tradicije dolaska na jutarnju utakmicu.Dok sam čekao zvanični protoklol susreta izmedju Mladog Obilića i OFK Mladenovca gledao sam kako nekoliko starina koje su uveliko gazile osamdesetu pažljivo papirnim maramicama briskale plasične stolice,.iz kese vadile jastučiće i sendviče,pored sebe odlagale kišobrane iako je bilo vedro bez nagoveštaja padavina.Na gotovo praznoj tribini sedeli su na rastojanju od nekoliko stolica a ne u sabijenoj gomili što mi je potkrepjivalo ubedjenje da svak od njih zna svoje mesto u gledalištu i pridržava se pravila kao da poseduje sezonsku kartu na kojoj je istaknuto numerisano sedište.
Iako sam bio skoncentrisan na samu igru i nije proteklo previše vremena od kad je sudija označio početak susret , zahvaljujući jedanom običom autu i nešto dužem čekanju na ubacivanje nove lopte jer je ona prva završila daleko van igrališta i vidokruga ,moju pažnju najedanput je sa samog terena odvuklo pitanje koje sam čuo iz neposredne blizine komentatorskog mesta:Gde nam je prijatelj?Video sam starca koji je držeći u rukama kožnu futrolu od naočara onemoćalo ali uspešno se izvijao iz plastične stolice i pogledom usmerenim preko mene čekao na odgovor koji je dobio tiho i sažaljivo.
-On više nikada neće doći.....usledilo je s druge strane moga ramena tako da sam se najedanput osetio kao pešadinac do kojeg dopiru vojne komande koje glase:Atomski s levaaa.....Atomski s desnaaa.....
-Nije valjda?
-Jeste.U utorak
U, jebote,da mu nisam baš ja seo na mesto?Bilo je prvo što mi je palo na pamet.On i ovako neće doći, nego ne ide...Brzo sam spazio da je u drhtavoj ruci naočarsku futrolu zamenila jabuka što me je još više uznemirilo jer mi je glavom prostrujala misao da je zlatni delišes žute boje trebalo da bude spušten upravo tu gde se nalazila moja zadnjica.Odglumeo sam neugodnost. Premeštajući protokol,mikrofon .fasciklu.najnovije izdanje Sportskog žurnala, pomerio sam se za dva mesta u levo samo da bih pobegao sa onog na kojem sam dočekao početak prvenstvenog susreta i saznanje da baš jutros nema nekog ko redovno dolazi na utakmice.
Te fudbalske zornjake upamtio sam i po onima koje bi beogradske zlatare mogle proglasiti svojim ponosom.Nabildovani i namršteni sa debelim zlatnim okovratnicima i obaveznom kožnom torbicom koju su držali čvrsto prilepljeno uz telo ispod pazuha ulivali su strahopoštovanje na svakom koraku počev od stadionskog parkinga na kojem bi se pojavili u luksuznom automobilu sa zatamljenim staklima do tribine na kojoj su uznemireno kolutali u očima i brzopotezno iz fišeka punili šaku kikirikjem koji bi potom trpali u usta i stezali zubima kao što to čine papagaji drekavci sa oštrim i zakrivljenim kljunovima.Oni,gospodari nečijeg talenta,mitovi beogradskih splavova,maskote velegradskih kazina,nozdrvski usisivači belopraškastog trunja postali su moji suživotnici i konsultanti sa beogradskih terena.Visili su mi iznad glave,osluškivali moj komentar i pogledom kao udicom pokušavali da upecaju brojku pod kojom je bilo zavedeno prezime klinca koji bi možda u bliskoj budućnosti mogao postati njihova zlatna ribica.Ti menadzeri od kojih većina nikad nije ni šutnula loptu a sa pravilima fudbalske igre upoznavanje su započeli zahvaljujući kladioničarskoj ekspanziji znali su i da me „počešljaju“ dugocevkom koja im je visila ispod pojasa.Tako je jedan od onih podšišanih“ na opasno“bio vrlo pažljiv na igralištu kod bežanijske crkve jer mi je tarzanku doterivao na taj način da sam čitavu utakmicu izmedju Bežanije i Mladenovca proveo u šaputanju i nagadjanju da li mi se za češljanje potiljka pobrinuo“ Brovingom 7,65 mililetara“,“Dugom devetkom“ ili nekakavim starinskim „Lugerom“.Znam da sam u mikrofon tiho izgovarao ono što se dogadjalo na terenu i to ispod belog kišobrana koji je bio u rukama mog“ ljubaznog frizera“koji se potrudio da od pljuska sačuva kako mene tako i Janka Maleševića nekadašnjeg kamermana Televizije Mladenovac.
U mojim fudbalskim jutrenjima posebno mesto zauzima i Sindjino igralište na kojem sam pokušavao da se rasanim.Barutana kako neki imaju običaj da kažu za stadion smešten na Voždovcu u ulici Vojislava Ilića uvek ću pamtiti po improvizovanom komentatorskom mestu i drvenim daskama na kojima sam zahvaljujući pitanju radoznalog cigančića po prvi put priznao samom sebi ono što sam svih godina komentarisanja skrivao od drugih.
U sred komentara utakmice Srpske lige grupe Beograd izmedju Sindjelića i Ofk Mladenovca na iznenadjenje ali i zaprepašćenje kako mene tako i kamermana Bratislava Jovanovića, simpatični klinac obučen u neboplavi duks sa kapuljačom i plišane braon pantalone, uspeo je da se preko dva zalivena stepenika i male merdevine popne na skelu, unese mi se u lice i glasno upita: S,kim bre ti pričaš? Odmah sam isključio mikrofon i prestao sa komentarom utakmicu jer mi se stvorila jedinstvena prilika da nekome javno priznam ono što sam stvarno i osećao.
-Sine,sam sa sobom.Hranim se pobedama i porazima.Vidim sve faulove ali ne mogu da utičem ni na igru ni na rezultat. Cigančić je samo klimnuo glavom ostavljajući utisak deteta čija radoznalost nije u potpunosti ispunjena.Ko zna ,možda sam mu trebao reći da radio i tv komentatori imaju tu privelegiju da ih niko neće proglasiti ludim zato što pričaju sami sa sobom?Nije se pomerio od mene ni kad sam nastavio komentar utakmice ....Ne sećam se ni rezultata jer ja sam od onih koji pamte samo šanse.Znam da sam doživeo mnoge nerealizovane i uverio se da postoje i zornjački ziceri.
DRAGAN GULA NIKOLIĆ
Нема коментара:
Постави коментар