U mojoj ulici nekad se igralo nekoliko seva i basketa dnevno.To sto smo se delili na Grobare i Cigane nije bila nikakva novina ali ipak podela na zutace i belace u velikoj meri nas je razlikovala od drugih delova Mladenovca.Boja zgrade u kojoj smo stanovali bila je nase obelezje,predstavljala je timsku registraciju ili ulaznicu za deo utabane njive koja se i danas nalazi pored zgrade mladenovackog dispanzera.Na toj njivi gradili smo medjukomsijski rivalitet ali i po prvi put u zivotu suocavali se sa znacajem pripadnosti.Bili smo ponosni sto smo deo neceg pa makar i onog sto se nazivalo zutacem ili belacem jer je to bio dokaz da da nismo od onih kojima je pripisivano preskakanje lastisa i za koje nije bilo mesta u ratobornom loptanju.
U podrumskim prostorijama koje su nazivane vesernicama ali u kojima niko nije susio ves jer su valjda nasi matorci terasu shvatali kao izlozbeni prostor na kojoj je trebalo pokazati gacice i bruseve,osmisljavala se taktika za svaku utakmicu i posebno stavljao akcenat na odbrambena zaduzenja.Igrati u odbrani je podrazumevalo uzimanje obaveze na sebe koga ces cuvati i cija ces na terenu biti verna senka..U tim prostorijama u kojima su se kovali turnirski planovi,odigrala bi se i po koja zuca posle koje bi rame danima trnilo a iz dobro zadlanjene usne skoljke sustanje je stvaralo osecaj nelagodnosti.
-Uvo mi bunari-govorio sam samom sebi.Nije mi padalo na pamet da se bilo kome zalim i opisujem da mi je u culu sluha kao u buretu vrele vode na cijoj se povrsini mehuri odbijaju jedan od drugog isto onako kao kad se cukaju klikeri staklenci.To sto sam bio zadlanjen smatrao sam privelegijom ali danas u samoanalizama bacenih godina cini mi se da je to bio kontrolni zadatak koji je zivot svrstao u plan i program ne bi li se stecenim znanjem lakse ukljucio u nadolazeca gradiva. Tako su sve moje jednacine sa jednom ili vise nepoznatih vukle koren iz podrumskih prostorija smestenih u nekadasnjoj Koste Racinoj i sa njive zabodene u sred varosi.
Za razliku od danasnjih turnira koji predstavljaju kolokvijum za buduce profesionalne grebatore,oni koje smo mi organizovali bili su nasi i niciji vise.Bilo da se radilo o sevi ili basketu ,nama koji smo na njivu iz podruma istrcavali kao zecevi ,nije bila potrebna pomoc kancelarijskih pacova koji su zahvaljujuci mesanju lepka i plakatiranju varosi postali stranacki kondomi.To su one gumice koje najcesce pri snosaju koriste politicki profiteri ne bi li se zastititili u medjupartijskom kurvaluku.Pozicija i opozicija odavno uzivaju u grupnjaku pa je zato svima postala jedna od najdrazih poza koja se zove-BORBA PROTIV NARKOMANIJE.Cim pozele da zajasu ili su vec zajahali,kofadzije odnosno plakatasi izrastaju u borce protiv narkomanije ,organizatore turnira li mozda koncerata koji ce zadati smrtonosni udarac onima koji su davno rezervisali kartu za imaginarno putovanje na krilima halucinogenih supstanci.
Na srecu svih nas koji smo na njivi gulili kolena i ponosno pokazivali skorene kraste bilo je to vreme koje nije poznavalo politicke narko dusebriznike pa samim tim niko nam nije ni mogao uskratiti tripove.Meni se pricinjavalo da stojim na golu Zvezde u crnoj pamucnoj majici, istoj onakvoj kakvu je na sebi imao pokojni Olja Petrovic kad je u utakmici cetvrtfinala Kupa Pobednika Kupova u penal seriji zaustavio udarac cuvenog Santiljane. Eliminaciju Reala u Beogradu i sliku sa crno belog telivizora proizvedenog u Elektronskoj industriji Nis urezao sam u secanja za sva vremena pa mi se mozda zato i pricinjavalo da me saigraci na njivi nose na ramenima kao Zvezdini igraci Ogjena Olju Petrovica.Moj kec na ledjima bio je ispisan tako sto sam ga zalepio belom selotejp trakom a nekako sam se najvise pribojavao da mu ne pridodam dvojku jer je broj 12 bio namenjen rezervnim golmanima.Kako o rezervnima niko nije pricao vec samo o glavnima tako sam i ja kasnije u svako doba dana ili noci znao da je Zvezdin kec Aleksandar Stojanovic,Partizanov Petar Borota,Hajdukov Ivan Budimcevic,Dinamov Zelimir Stincic,Radnickog iz Nisa Dragan Pantelic,na golu Vojvodine je bio Ratko Svilar,Osijeka Ratomir Dujkovic,mostarskog Veleza Enver Maric,Rijeke Radojko Avramovic, Buducnosti Momcilo Vujacic,za Trepcu je branio Mutibaric,mrezu Ofk Beograda je cuvao Zdravko Bukarica a tuzlanske Slobode cudesni parader Ranko Cakic.Golmana Hajduka Ivana Katalinica pamtio sam vise po brkovima nego paradama ali sam se zato lozio na let medju stativama Sarajlije Slobodana Janjusa.
Danas kada su se vremena mladenovackog ulcnog loptanja u kojima do izrazaja nisu dolazile socijalne razlike pretvorila u hronike detinjstva i rasprodaje uspomena i kada se za svaku izrecenu istinu istice kandidatura za zvanje budale , onda sve vise na znacaju dobija izreka starih Latin koja kaze-“Sta hoces drugi da precute,prvo precuti sam” Lokalni borci protiv narkomanije sa izrazenim organizacionim sposobnostima koji su se u vreme predizborne kampanje nabildovali zahvaljujuci nosenju kofa i mesanju lepka zaboravili su samo jedno a to je da svaki narkoman i diler imaju svoje ime i prezime.
Kako sam ja u svojim tripovima video golmanske parade a oni ocigledno funkcije, opstinske fotelje i posao u javnom preduzecu onda je sasvim sigurno da zivimo u varosi prepunoj prividjana.
Dragan Gula Nikolic.
Нема коментара:
Постави коментар